|
|
|---|
Friday, November 2, 2007
Wound up, can't sleep, can't do anything right, little honey
Oh, since I set my eyes on you.
I tell you the truth.
Twistin' like a flame in a slow d
ance, baby,
ance, baby,You're driving me crazy.
Come on, little honey, come on now!
Fire! Smoke, she is a rising!Fire!
Smoke on the horizon!Fire!
Smoke, she is a rising!Fire! Smoke stack lightning!
You shake it up, you're to blame, got me swayin' little honey.
My heart's a ball of burnin' flame.Oh, yes it is.
Trancing like a cat on a hot tin shack,
Lord, have mercy! Come on little sister, come on and shake it!
Fire! Smoke, she is a rising!Fire!
Smoke on the horizon!Fire! Smoke, she is a rising!Fire!
Smoke stack lightning!I was thinking what I've been missing.
I'll tell you truthfully, well. She's coming close now.I can feel her.
She's getting close to me. Fire! Smoke, she is a rising!Fire!
Smoke on the horizon!Fire! Smoke, she is a rising!Fire!
Smoke stack lightning!Fire woman you're to blame
Thursday, November 1, 2007
Nick: Are you a pro?
Catherine: No, I'm an amateur.
Nick: What did Manny Vasquez call you?
Catherine: "Bitch" mostly, but he meant it affectionately.
John Correli: Were you ever engaged in any sadomasochistic activity?
Catherine: Exactly what did you have in mind, Mr. Correli?
Gus: Did you ever do drugs with Mr. Boz?
Catherine: Sure.
Gus: What kind of drugs?
Catherine: Cocaine. Have you ever fu*ked on cocaine, Nick? It's nice. [Catherine Tramell uncrosses her legs and it can be seen she's wearing no underwear]
Nick: You like playing games don't you?
Catherine: I have a degree in psychology, it goes with the turf... Games are fun.
Nick: Writing a book about it gives you an alibi for not killing him.
Catherine: Yes it does, doesn't it?
Prvo, preziveli smo i rodjeni smo normalni iako su nase majke kad ih je bolela glava pile aspirine, jele hranu iz konzervi, neke pusile ali sve radile do zadnjeg dana trudnoce i nikad nisu bile testirane na dijabetes. U to vreme nisu postojala upozorenja u stilu "Cuvati daleko od domasaja dece" na bocicama sa lekovima, vratima i ormarima. Mi, kada smo imali 4-5-6 godina nismo nosili Pampers-e. Kao deca, vozili smo se u autima bez pojasa i vazdusnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi kad se vozimo biciklom ili na rosulama. Pili smo vodu iz creva za zalivanje baste, a ne iz flasica kupljenih u supermarketu. Delili smo flasicu koka kole sa nasim prijateljima i NIKO nije umro zbog toga. Jeli smo mlecne sladolede, beli hleb i pravi puter, pili kole koje su i tada bile pune secera, ali nismo bili debeli zato sto smo smo se STALNO IGRALI NAPOLJU. Izlazili smo iz kuce ujutro i igrali se ceo dan, sve dok se ne upale svetla na ulici, zmurke, klisa, klikera, partizana i Nemaca, kauboja i Indijanaca. Neretko, niko nije mogao da nas nadje po celi dan. I nikad nije bilo problema...Provodili smo cele dane praveci trokolice od otpada iz podruma, spustali se niz ulice zaboravljajuci da nismo napravili kocnice.Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica naucili smo kako da resimo problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme sa koncentracijom u skoli.Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali skolskog psihologa i usmerivaca, pa smo ipak zavrsavali visoke skole. Nama nisu prodavali drogu ispred skole.
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (vec samo dva), nismo imali videa, surround sound-e, celularne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms, mp3-4 sa po 2-3-30 gb memorije....MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO ISLI NAPOLJE DA SE DRUZIMO S NJIMA!
Padali smo sa drveca, znali se poseci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga. Igrali smo se lukovima i strelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preziveli bez posledica!
Isli smo biciklom ili peske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku. Zapravo, bili su cesto stroziji nego sam zakon!Mi nismo provodili jedan vikend sa mamom, a jedan sa tatom. Mi smo imali jednu kucu i jednu porodicu. Rucak je bio zajednicki..svakog dana.
Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji covecanstva. Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje i naucnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greske, uspeh i odgovornost.I naucili smo da zivimo s tim!I ti pripadas nekoj toj generaciji? CESTITAM!
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice, nismo imali 99 kanala na televiziji (vec samo dva), nismo imali videa, surround sound-e, celularne telefone, kompjutere, Internet, chat rooms, mp3-4 sa po 2-3-30 gb memorije....MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO ISLI NAPOLJE DA SE DRUZIMO S NJIMA!
Padali smo sa drveca, znali se poseci na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali nasi roditelji nikada nisu isli na sud zbog toga. Igrali smo se lukovima i strelama, pravili katapulte i bacali petarde za Novu godinu i sve smo to preziveli bez posledica!
Isli smo biciklom ili peske do prijateljeve kuce, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kucu da se druzimo i budemo zajedno!
Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu placali kauciju da nas izvuku. Zapravo, bili su cesto stroziji nego sam zakon!Mi nismo provodili jedan vikend sa mamom, a jedan sa tatom. Mi smo imali jednu kucu i jednu porodicu. Rucak je bio zajednicki..svakog dana.
Poslednjih 50 godina su bile najplodonosnije godine u istoriji covecanstva. Nase generacije su proizvele najbolje izumitelje i naucnike do danas.
Imali smo slobodu, pravo na greske, uspeh i odgovornost.I naucili smo da zivimo s tim!I ti pripadas nekoj toj generaciji? CESTITAM!
Subscribe to:
Posts (Atom)
LinkWithin
